Vuk (Canis lupus) je vrsta pasa iz roda Canis.

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

  • Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
  • Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Iako se ponekad može u divljini sresti  usamljen vuk, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o porodici.

Vukovi (za razliku od domaćih pasa) polno sazrijevaju tek sa dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uslovima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem.

Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

Rasprostranjenost

Još od davnina gotovo su svi Balkanci, a posebno ljudi u Crnoj Gori, vukove smatrali simbolom snage.

vukTo strahopoštovanje i zadivljenost njima su uvijek bili prisutni i zato je naravno herojstvo bilo ubiti vuka, a herojskim postupcima se ljudi ponose. Tako su uvijek počionici tog djela sa tijelom mrtvog vuka paradirali selom/gradom, visoko uzdignute glave, i raširenih prsa, dok su svi ostali stajali u redu gledajući sa divljenjem i vuka i hrabre junake koji sigurno neće uskoro biti zaboravljeni, dok će svoju priču, nakićenu kojekakvim detaljima, pričati do kraja svog života.

vuk1

I stvarno je bila hrabrost prije 60-70 godina, naoružan samo nožem i nekom rđavom puškom otići u šumu i ubiti vuka. Sjećam se babine price, o svom bratu, kako je dok je još bio tinejdžer, čuvajući ovce na Rumiji, spazio vuka, pucao na njega i ranio ga. Znao je da mu niko neće vjerovati samo na riječ, kada se vrati kući, pa je zato nekoliko kilograma krvavog kamenja nosio na leđima par kilometara, kao dokaz.

vuk2

Tada je to bio ponos, a šta se danas promijenilo? Vukovi su još uvijek jak simbol snage i ponosa. Stada ovaca ili bilo kojih drugih domaćih životinja gotovo i da nema, izlovljavanjem je sve manje i manje divljači (kojom se vuk hrani) dok brojnost vukova proporcionalno pada sa porastom krivolovaca. Plemenitih lovaca koji su uvijek bili najveći prijatelji i zaštitnici životinja je sve manje. A po društvenim mrežama gotovo svakog mjeseca osvane po jedna slika ubijenog vuka, čije su populacije kritično malobrojne. Koliko kritično? Eh, za to nam nekako uvijek prifali para da istražimo i pored brojnih zahtjeva i molbi kod raznih institucija. Nekada svima djelo za ponos, sada je pametnima sramota, divljoj ljepoti Crne Gore značajan hendikep, a čitavom ekosistemu gotovo nepovratna promjena.

vUK3

Da bih opravdao svoje riječi o značaju vukova, prenijeću priču iz Američkog nacionalnog parka Yellowstone:

Vukovi iz Yellowstone-a su istrijebljeni 1926. Godine. S obzirom da nisu imali prirodnih neprijatelja, losovi koji su biljojedi su počeli značajno da se šire i opustošili su svu prisutnu vegetaciju koja je osnov svakog ekosistema. Počele su erozije, vodotoci rijeka su se mijenjali, a mnoge vrste su zbog ovoga nestale ili dovedene na rub istrijebljenja u Yellowstone-u.

Zatim je 1955. godine, 12 jedinki vukova je dovedeno u Yellowstone i “ozdravljenje” ekosistema je brzo počelo. Najprije su se oporavile doline i klanci, jer su losovi tu bili lak plijen pa su taj dio izbjegavali. Sa šumama, vratile su se i ptice, a onda se počela povećavati i populacija dabrova, najvećih “inžinjera“, koji su zbog nedostatka vegetacije (drveća) takođe bili svedeni na svega par lokacija. Brane koje su dabrovi sagradili osigurali su mirnu vodu ribama, vodozemcima, gmizavcima, vidrama, patkama itd.

vUK4

Vukovi su isto tako regulisali i populacije kojota, koji su se takođe prenamnožili jer nisu imali prirodnih neprijatelja, pa se povećao broj zečeva i poljskih miševa što je opet značilo oporavak populacija lisica, sokolova, lasica, jazavaca. Vukovi su promijenili i ponašanje rijeka. Počele su manje krivudati, smanjile su se erozije. Korita su se suzila, formiralo se više bazena, više slapova – što je sve bilo sjajno za bujanje divljeg života. Razlog su šume koje su stabilizovale obale rijeka. Priroda je krug, sto je činjenica koju pokušavam da provučem kroz sve svoje tekstove, da bi ljudi shvatili šta taj krug uopšte znači.

Samo 14 vukova uspjelo je za svega 21 godinu transformisati, ne samo ekosistem parka već i fizički, njegovu geografiju. Eto koliko su važni, važniji od toga da budu na tetovažama, da se opisuju kao grabljivci, da se ide u hajke na vukove da bi se dokazala sopstvena hrabrost. Danas nam je lako da budemo “hrabri”.

Nadajmo se da ćemo se opametiti na vrijeme i iskreno se nadam da nijedan biolog neće doći u situaciju da predlaže reintrodukciju vukova u Crnoj Gori.

(montenegrinwilderness.com)

Author: DG NET

About Author

client-photo-1
DG NET

Comments

Leave a Reply