Područje rijeke Zete, koje pripada Opštini Danilovgrad, je veoma interesantno sa mikološkog aspekta, prevashodno zbog prisustva različitih biljnih zajednica (šumskih i travnatih) koje obezbjeđuju povoljne uslove za razvoj bogatog diverziteta gljiva.

Naime, na ovom području, uz samu rijeku, na njenim obalama zastupljene su poplavne šume gdje od drvenastih biljnih vrsta dominiru topole- bijela i crna (Populus alba i P. nigra), te vrbe (Salix alba- bijela vrba, S. fragilis- krhka vrba).

Od drugih drvenastih biljnih vrsta koje su, takođe, značajne sa mikološkog aspekta, ovdje su javlja: crna jova (Alnus glutinosa), jasen (Fraxinus excelsior), Ulmus minor (poljski brijest), Ficus carica (obična smokva), Clematis viticella (slatki škrobut), itd.

Na pojas poplavnih šuma nadovezuju se pojas termofilnih šuma sa hrastovima: cerom (Quercus cerris), kitnjakom (Q. petraea) i sladunom (Q. frainetto) i drugim listopadnim hrastova, npr. sa meduncem (Q. pubescens) itd., što je evidentirano naročito na lokalitetima: Šabov krug (područje iznad plaže Brod), Tunjevo i Dobro polje. Od drvenastih biljaka ovdje su prisutne i sljedeće: Acer tataricum (javor), Carpinus betulus (obični grab, bijeli grab), Carpinus orientalis (bjelograbić), Fraxinus ornus (crni jasen), Tilia tomentosa (lipa) itd., koje su takođe značajne sa mikološkog asekta.

Termofilme šume sa hrastovima su ispesijecane brojnim livadama i pašnjacima.

Sve navedene šumske zajednice, te livade i pašnjaci, su značajne za razvoj velikog diverziteta gljiva. Zbog navedenog razloga, a shodno međunarodnim kriterijumima, ovo područje predstavljaja potencijalno važno područje za gljive (Important Fungus Areas – IFAs).

Materijal i metode rada

U ranijim istraživanja na području rijeke Zete, koje pripada Opštini Danilovgrad, i koje ulazi u granice istraživanog područja, registrovano je ukupno 14 vrste gljiva, od čega 1 vrsta pripada razdjelu Ascomycota, dok 13 vrste su iz razdjela Basidiomycota (Perić & Perić, 1997, 1999, 2004), čiji prikaz je dat u Tabela 1.

Za potrebe izrade Studije zaštite za rijeku Zetu- Opština Danilovgrad, obavljeno je ukupno 12 dana terenskih istraživanja u periodu od matra do kraja juna 2019. god, na sljedećim lokalitetima: Močvara Moromiš, Šabov krug (šire područje plaže Brod), Kosići, Slap Zete, Bogićeviće, Dobro polje, Tunjevo, kako bi se dobio jasniji uvid o raznovrsnosti i rasprostranjenosti gljiva na ovom području, ali i uvid u tipove habitata koji su značajni sa mikološkog aspekta. Tako da je tokom istraživanja naša pažnja bila usmjerena i na identifikovanju potencijalno značajnih područja za gljive primjenom međunarodnih standarda/kriterijuma za uspostavljanje važnih područja gljiva (IFAs – Important Fungus Areas), kao i evidentiranje eventualno prisutnih negativnih aktivnosti i pritisaka na ovu taksonomsku grupu.

Mikološki materijal sakupljen tokom ovih istraživanja je obrađen standardnim terenskim i laboratorijskim  etodama (Erb & Matheis, 1983; Moser, 1983). Identifikacija i interpretacija vrsta rađena je na osnovu ključeva za  eterminaciju vrsta: Bernicchia (2005), Calonge (1990), Hansen & Knudsen (1992, 1997, 2000), Noordeloos & all. (2001): Ryvarden & Gilbertson (1993, 1994).

Vrbovača

Rezultati

Do sada je na području rijeke Zete, koje pripada Opštini Danilovgrad, konstatovano 27 vrste gljiva koje pripadaju razdjelima Ascomycota (1 vrsta) i Basidiomycota (26 vrsta) od kojih je 1 vrsta zaštićena na nacionalnom i međunarodnom nivou i to: Lepiota grangei (zaštićena je zakonom u Crnoj Gori; nalaze se na Preliminarnoj listi mkromiceta Crne Gore; nalazi se na Crvenoj listi ugroženih gljiva Evrope u C grupi- vrsta rasprostranjena na širokom prostoru, ali rasute, nepovezane populacije, ponegdje nestale, srednji nivo intenziteta zaštite treba im obezbijediti) (Tabela 1).

Vrsta L. grangei je registrovana na lokalitetu Novo selo, stanište graba i hrasta, 10.09.1994. godine (lit. podatak).

Lepiota grangei

Vrata raste u malim grupama kao saprob na zemljištu, u listopadnim šumama, posebno u bukovim (Fagus), na više manje krečnjačkom terenu; na glinovitom ili pješčanom zemljištu, ili zemljištu koje je bogato humusom, ali takođe se javlja i na zemljištu bogato humusom, ispod vrba (Salix spp.) i breza (Betula). Za sada je ovo jedini nalaz ove vrste kod nas.

Phylloporia ribis

Sa aspekta zaštite značajno je prisustvo vrste Phylloporia ribis koja je po prvi put registovana na području Crne Gore, i to na lokalitetu Tunjevo, tokom ovih istraživanja.

Registrovana je u podnožju živog lišćarskog stabla. Inače, rod Phylloporia je uglavnom tropski rod, sa samo jednom vrstom, Ph. ribis, u Evropi.

Ova vrsta je još konstatovana u Aziji i Sjevernooj Americi. Najčeće raste u bazi živih stabala ribizle (Ribes spp.), i Evonymus europea, ali je zabilježena i na živm, rjeđe uginulim stablima: Acer, Arbutus, Berberis, Carpinus, Cistus, CornusCrategus, Erica, Fagus, Fraxinus, Laurus, Pistacia, Platanus, Prunus, Quercus, Robinia, Rosa, Ruber, ovog roda su uvršteni kao  redstva koja pobuđuju imuni sistem za borbu protiv raka.

U tradicionalnoj kineskoj medicini ekstrakti ovih vrsta gljiva koriste se za liječenje neurastenije, insomije, hiperholesterolemije, hroničnog hepatitisa.

Kod nas ove gljive su prisutne u prirodi, ali sa ograničenim rasprostranjenjem, nalazima i količinom plodonosnih tijela, zbog čega ove gljive ne treba brati u prirodi već ih treba proizvoditi u industrijskoj proizvodnji. Od drugh ljekovitih vrsta na ovom području je registrovana vrsta Trametes versicolor, koja se koristi u tradicionalnoj medicini protiv diabetesa, hepatitisa itd.

 

Izvor STUDIJA ZAŠTITE I USPOSTAVLJANJE ZAŠTIĆENOG PRIRODNOG DOBRA DOLINA RIJEKE ZETE

Pelin (Artemisia absinthium) je jedna od najgorčih aromatičnih biljaka na svijetu. Ranije se vjerovalo da njegova konzumacija podstiče kreativnost, inspiraciju i da pospješuje osećaj za percepciju. Danas se primarno koristi za proizvodnju alkohola, kao dodatak jelima i ima ljekovito dejstvo.

Ljekovita svojstva

Pelin spada u rod jednogodišnjih aromatičnih biljaka, čiji su listovi veoma razgranati i srebrnkasti, a cvjetovi mali, skupljeni, žute boje. Može da dostigne visinu do jednog metra i izuzetno je jakog mirisa i ukusa. Ovom rodu pripada čak 480 vrsta.

Eterično ulje pelina sadrži uglavnom izuzetno gorke supstance, ima veliku ulogu u terapijskom i procesu liječenja. Podstiče lučenje želudačnih žlijezda, poboljšava probavu i apsorpciju hranjivih materija. Takođe, pelin čisti organizam od glista, odlično je sredstvo za liječenje problema sa žuči, kao i za čišćenje krvi. Posjeduje protivupalno dejstvo, pa deluje kao blagi antidepresiv.

Cvjetni pupoljci pelina mogu da se osuše i samelju, pa kao takvi služe kao dodaci salatama i drugim jelima. Povoljno djeluje na redukciju kilaženadutosti, pomaže kod dijabetesa i depresije. Takođe je efikasan u borbi protiv nesanice i korigovanja krvnog pritiska (manje količine pelina povišuju, dok veće količine smanjuju pritisak).

 

Vuk (Canis lupus) je vrsta pasa iz roda Canis.

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

  • Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
  • Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Iako se ponekad može u divljini sresti  usamljen vuk, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o porodici.

Vukovi (za razliku od domaćih pasa) polno sazrijevaju tek sa dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uslovima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem.

Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

Rasprostranjenost

Još od davnina gotovo su svi Balkanci, a posebno ljudi u Crnoj Gori, vukove smatrali simbolom snage.

vukTo strahopoštovanje i zadivljenost njima su uvijek bili prisutni i zato je naravno herojstvo bilo ubiti vuka, a herojskim postupcima se ljudi ponose. Tako su uvijek počionici tog djela sa tijelom mrtvog vuka paradirali selom/gradom, visoko uzdignute glave, i raširenih prsa, dok su svi ostali stajali u redu gledajući sa divljenjem i vuka i hrabre junake koji sigurno neće uskoro biti zaboravljeni, dok će svoju priču, nakićenu kojekakvim detaljima, pričati do kraja svog života.

vuk1

I stvarno je bila hrabrost prije 60-70 godina, naoružan samo nožem i nekom rđavom puškom otići u šumu i ubiti vuka. Sjećam se babine price, o svom bratu, kako je dok je još bio tinejdžer, čuvajući ovce na Rumiji, spazio vuka, pucao na njega i ranio ga. Znao je da mu niko neće vjerovati samo na riječ, kada se vrati kući, pa je zato nekoliko kilograma krvavog kamenja nosio na leđima par kilometara, kao dokaz.

vuk2

Tada je to bio ponos, a šta se danas promijenilo? Vukovi su još uvijek jak simbol snage i ponosa. Stada ovaca ili bilo kojih drugih domaćih životinja gotovo i da nema, izlovljavanjem je sve manje i manje divljači (kojom se vuk hrani) dok brojnost vukova proporcionalno pada sa porastom krivolovaca. Plemenitih lovaca koji su uvijek bili najveći prijatelji i zaštitnici životinja je sve manje. A po društvenim mrežama gotovo svakog mjeseca osvane po jedna slika ubijenog vuka, čije su populacije kritično malobrojne. Koliko kritično? Eh, za to nam nekako uvijek prifali para da istražimo i pored brojnih zahtjeva i molbi kod raznih institucija. Nekada svima djelo za ponos, sada je pametnima sramota, divljoj ljepoti Crne Gore značajan hendikep, a čitavom ekosistemu gotovo nepovratna promjena.

vUK3

Da bih opravdao svoje riječi o značaju vukova, prenijeću priču iz Američkog nacionalnog parka Yellowstone:

Vukovi iz Yellowstone-a su istrijebljeni 1926. Godine. S obzirom da nisu imali prirodnih neprijatelja, losovi koji su biljojedi su počeli značajno da se šire i opustošili su svu prisutnu vegetaciju koja je osnov svakog ekosistema. Počele su erozije, vodotoci rijeka su se mijenjali, a mnoge vrste su zbog ovoga nestale ili dovedene na rub istrijebljenja u Yellowstone-u.

Zatim je 1955. godine, 12 jedinki vukova je dovedeno u Yellowstone i “ozdravljenje” ekosistema je brzo počelo. Najprije su se oporavile doline i klanci, jer su losovi tu bili lak plijen pa su taj dio izbjegavali. Sa šumama, vratile su se i ptice, a onda se počela povećavati i populacija dabrova, najvećih “inžinjera“, koji su zbog nedostatka vegetacije (drveća) takođe bili svedeni na svega par lokacija. Brane koje su dabrovi sagradili osigurali su mirnu vodu ribama, vodozemcima, gmizavcima, vidrama, patkama itd.

vUK4

Vukovi su isto tako regulisali i populacije kojota, koji su se takođe prenamnožili jer nisu imali prirodnih neprijatelja, pa se povećao broj zečeva i poljskih miševa što je opet značilo oporavak populacija lisica, sokolova, lasica, jazavaca. Vukovi su promijenili i ponašanje rijeka. Počele su manje krivudati, smanjile su se erozije. Korita su se suzila, formiralo se više bazena, više slapova – što je sve bilo sjajno za bujanje divljeg života. Razlog su šume koje su stabilizovale obale rijeka. Priroda je krug, sto je činjenica koju pokušavam da provučem kroz sve svoje tekstove, da bi ljudi shvatili šta taj krug uopšte znači.

Samo 14 vukova uspjelo je za svega 21 godinu transformisati, ne samo ekosistem parka već i fizički, njegovu geografiju. Eto koliko su važni, važniji od toga da budu na tetovažama, da se opisuju kao grabljivci, da se ide u hajke na vukove da bi se dokazala sopstvena hrabrost. Danas nam je lako da budemo “hrabri”.

Nadajmo se da ćemo se opametiti na vrijeme i iskreno se nadam da nijedan biolog neće doći u situaciju da predlaže reintrodukciju vukova u Crnoj Gori.

(montenegrinwilderness.com)

U Crnoj Gori je registrovano pet vrsta lasta, i to: gradska lasta (Delichon urbicum), daurska lasta (Cecropis daurica), lasta litičarka (Ptyonoprogne rupestris), brjegunica (Riparia riparia), i seoska lasta (Hirundo rustica).

Gradska lasta se odlikuje perjem koje je sa gornje strane plavo-crno, dok je donja strana tijela bijela. Polovi su slični, dok su mlade ptice smeđe-crne sa gornje strane. Hrani se insketima koje love na velikim visinama ili iznad površine vode. Gnijezda su prvobitno gradile na stijenama, liticama i u ulazima u pećine, dok su se vremenom prilagodile životu u blizini čovjeka, gdje najčešće na ljudskim građevinama formiraju gnijezda pojedinačno ili kolonijalno.

A mother flying back to housemartin nest

Daurska lasta je vrlo slična seoskoj lasti veličinom i obrisom (dugi rašljasti rep), ali je sa cijele donje strane bijela (nema riđe grlo) dok sa gornje strane preko vrata i nadrepnog regiona ima prugu riđe boje.

 img 7116

Lasta litičarka je jedina lasta stanarica u Crnoj Gori, dok su ostale četiri vrste selice. Smeđe je boje i za razliku od ostalih lasta nema rašljast rep. Naseljava litice u planinskim područjima na većim nadmorskim visinama.

Ptyonoprogne-rupestris 003

Brjegunica je najmanja lasta koja se može vidjeti u Crnoj Gori. Ona je smeđa s gornje strane tijela, dok je trbuh bijel sa smeđom prugom preko grudi, te ima malo rašljast rep. Hrani se hvatanjem insekata u letu a može pojesti hiljade komaraca na dan. Gnijezdi se u kolonijama na vertikalnim pješčanim obalama gdje gradi tunele duge do 70cm. Gnijezdo kopaju oba partnera i to malo nagnuto uz brdo, da gnijezdo ne poplavi. Gnijezdo se sastoji od grančica i perja u maloj sobici na kraju tunela. Ženka polaže do 6 jaja. U koloniijama može biti do nekoliko stotina parova.

bregunicas

Seoska lasta se odlikuje crnim leđima plavkastog odsjaja, riđim grlom i čelom, bijelim trbuhom i dugim rašljastim repom. Seoske laste, kao i sve naše laste osim brjegunice, vješto grade gnijezda od blata, biljnog materijala i sluzi. Jedna je od vrsta čiji se dolazak u Crnu Goru prati svake godine u okviru međunarodne kampanje “Spring Alive – Proljeće uživo”. Ukoliko ovog proljeća opazite seosku lastu, prijavite nam vaša zapažanja na sajtu http://www.springalive.net/sr-me/migrations/addnew

seoska

Zaštita lasta u Crnoj Gori

Poslednjih nekoliko godina Centar za zaštitu i proučavanje ptica bilježi povećanje broja poziva građana u vezi za mogućnostima uklanjanja gnijezda lasta. Kako bi se spriječilo prljanje terasa, a što je najčešći razlog žalbi građana i razlog uklanjanja i uništavanja gnijezda, ispod gnijezda se može postaviti papirna ili drvena polica, koja se potom može redovno mjenjati. U slučaju da tokom sezone ptića neki od njih ispadne iz gnijezda preporučljivo je odmah ptića vratiti nazad u gnijezdo. Ako ne možete locirati gnijezdo ili se ono nalazi isuviše visoko, možete ptića staviti u gnijezdo drugih lasta uz uslov da one u njemu već imaju svoje ptiće. Ovo iz razloga što ptice, roditelji, ne prave razliku između gladnih kljunova i podjednako će biti brižni i prema svojim i prema usvojenim ptićima.

Svih pet vrsta lasta u Crnoj Gori su zakonom zaštićene vrste tako da je zabranjeno ubijanje i uznemiravanje ovih ptica, kao i uklanjanje i uništavanje njihovih gnijezda i mladunaca.

Izvor: CZIP

Vrabac pokućar ili domaći vrabac ili vrabac (lat. Passer domesticus) je pripadnik porodice vrabaca (Passeridae). Naseljava većinu prostora Evrope i Azije. Danas je to najrasprostranjenija ptica na planeti.

Vrabac
Ženka vrapca

Čovjek ih je namjerno ili nenamjerno uveo u podsaharsku Afriku, u veći dio obje Amerike, na Novi Zeland i u Australiju. U Americi ga nazivaju engleskim vrapcem kako bi ga razlikovali od autohtonog američkog vrapca. U gradove Sjedinjenih Država su evropski vrapci masovno donošeni između 1850. i 1875. godine kako bi smanjili broj štetočina. Greška je kasno uviđena, a vrapci su se već odomaćili. Do 1883. godine su ih smatrali za štetočinu, a njihovo uvođenje kao katastrofu.

Mladunče vrapca

Vrapci se gnijezde na različitim mjestima: ispod strehe, u rupama i šupljinama zgrada, na puzavici i bršljanu oko kuća, na morskim grebenima i u žbunju. Gnijezdo smješteno u bršljanu ili u rupi često je neuredno, izgrađeno od slamki i ostataka smeća i napunjeno perjem. Prostrana i dobro izgrađena gnijezda su ona na drveću i u grmlju, najviše u seoskim krajevima.

Jaja

Domaći vrapci su veoma agresivni oko otimanja mjesta gde će se gnijezditi i često nasilno uništavaju gnijezda prethodnih stanara, a ponekad direktno grade sopstveno gnijezdo na postojeće, u kojem se nalaze živi ptići. Laste i ptice iz roda plave ptice (lat. Sialia) su posebno osjetljive na ovakvo ponašanje.

Pet do šest prašnjavih jaja, išaranih crno-sivim pjegama na krem bijeloj podlozi su tipičan opis jaja koja lijegu vrapci. Variraju u veličini i obliku, kao i u šarama. Domaći vrabac ima najkraći inkubacioni period od svih ptica – 10 do 12 dana.

U velikim delovima Evrope populacije domaćih vrabaca opada. U Holandiji, vrapci se čak smatraju za ugoženu vrstu ptica, a od 1980-ih godina njihov broj je prepolovljen. Ali, posle kosa, to je ipak druga najčešća ptica tamo. Trenutno se broj procenjuje na pola do milion parova. Slična je situacija i u Ujedinjenom Kraljevstvu gde je 64% ukupne populacije nestalo u poslednjih 25 godina.[4]

Ukupna brojnost populacije u Evropi, na osnovu podataka IUCN Crvene liste, iznosi između 130 i 270 miliona jedinki.

Postoji nekoliko razloga zbog čega se smanjuje broj ovih ptica. Jedan od iznenađujućih je i uvođenje bezolovnog goriva, koje pri sagorijevanju oslobađa visoko otrovna jedinjenja, kao što je metil-nitrit.

Obični puh ili samo puh, je životinja koja spada u grupu glodara. Svojim izgledom podsjeća na vjevericu, pa se često može pomiješati sa ovom vrstom. Puh je velika životinja za glodara, dužina tijela mu je od 15-18 cm a dužina repa 12-15 cm. Dostiže težinu do 150 grama.

Puhovi imaju okrugle i krupne uši, oči su im sitne a boja krzna sivkasta. Preko zime spavaju zimski san. Žive u manjim porodičnim grupama, a brojnost im varira od dostupnosti hrane. Pretežno je šumska životinja. Veoma dobro se penje i veći dio svog života provodi na drveću. Prirodni neprijatelji su mu sova, kuna, divlja mačka, lisica.

Iako spadaju u glodare ishrana im je raznovrsna. Hrane se orašastim plodovima, voćem i mogu nanijeti velike štete voćnjacima. Puh je noćna životinja, preko dana se skriva i spava u šupljim deblima, napuštenim ptičijim gnezdima ili pećinama. Noću kreće u potragu za hranom.

Tokom sezone parenja ženke donesu na svijet desetak mladunaca. Mladi postaju polno zreli nakon završene druge hibernacije. Puh je relativno dugovječna životinja za glodara. U divljini dostiže starost do 12 godina.

Kroz istoriju puh je poznat kao specijalitet trpeze starih Rimljana. Danas u Sloveniji i nekim delovima Hrvatske puh i dalje predstavlja poslasticu pa ga rado love.

Jazavci (melinae) je ime pripadnika tri roda koje pripadaju porodici Mustelidae: istoj porodici sisara u koju ubrajamo tvorove, lasice i nekoliko ostalih vrsta zvijeri. Postoji osam vrsta jazavaca, smještenih u tri potporodice: Melinae (jazavci Evrope i Azije), Mellivorinae (medojedni jazavac) i Taxideinae (američki jazavac). Azijski smrdljivi jazavci iz roda Mydaus bili su svrstavani u rod Melinae, no nedavna istraživanja ukazuju kako se zapravo radi o rođacima tvorova (porodica Mephitidae) starog svijeta.

Tipični jazavci (vrste MelesArctonyxTaxidea i Mellivora) kratkih su udova i zdepaste građe. Donja čeljust povezana je s gornjom putem transverzalnog kondilarnog nastavka čvrsto vezanog u dugu šupljinu lobanje, pa je dislokacija čeljusti nemoguća. Ovo svojstvo omogućuje jazavcu održavanje snažnog ugriza bez popuštanja, no smanjuje pokretljivost čeljusti.

Ponašanje jazavaca razlikuje se od potporodice do potporodice, no sve vrste žive u podzemnoj jazbini. Neki su samotne životinje, putujući od jednog doma do drugog, dok ostali kreiraju klanove. Veličina klanova varira, od dvije do petnaest jedinki. Jazavci su razjarene životinje i štitiće sebe i svoju mladunčad po svaku cijenu. Jazavci su sposobni boriti se s mnogo većim životinjama, poput vukova, kojota i medvjeda. Na kraće staze, jazavci mogu trčati brzinom od 25 – 30 km/h.

 

Kune (Mustelidae) su porodica psolikih zvijeri. To je porodica u koju pripada vrlo veliki broj vrsta. Razvili su se prije oko 40 miliona godina (oligocen) paralelno s razvojem glodara.

U ovu porodicu pripadaju kuna zlatica, kuna bjelica (Martes foina) koje ima duž staze i brda Taraš, lasica, tvor, hermelin, jazavac. Ali kada se govori o kunama, u Crnoj Gori se najčešće misli na kunu bjelicu ili, eventualno, na kunu zlaticu.

Zbog krvoločnosti i proždrljivosti čine znatne štete, ali isto i znatne koristi uništavanjem štetnih sitnih glodara. U blizini analnog otvora nalaze se žlijezde, koje izlučuju supstancu  neugodnog mirisa. Tim mirisom oznavaju granice područja svog stalnog boravišta.

Žive do 2000 metara visine.

Slepić je beznogi gušter iz porodice Anguidae.

Odrastao primerak je dug oko 30 do 50 cm, od čega na rep otpada više od polovine dužine tijela, gladak je i sjajan, sivkaste do bakarne boje, ali boja varira u toku razvitka.

slepić

Gornja strana tijela mu je olovnosiva ili sivomrka i ima po jednu tamnu prugu sa strane. Krljušti potpuno glatke, ne obrazuju poprečne nizove. Bubna opna ne postoji.

Naziv je dobio po tome što kada je ubijen očni kapci mu se sklope. U narodu su poznati i drugi nazivi za slepića: šljepak (od slijepić → slijepak → sljepak → šljepak), sljepićužakgladiš (u Crnoj Gori) i guž.

Sunča se u proljeće i jesen, a ostatak godine se tokom dana ili ukopava ili krije ispod hlada i kamenja. Hrani se nakon zalaska Sunca ili posle kiše kada lovi sitne životinje kao što su puževi golaći. Od insekata lovi skakavce, a hoće da napada i mlade zmije.

Uznemiren, sporo se sklanja, pošto koštane ploče u koži smanjuju pokretljivost i savitljivost tijela. Napadnut može da odbaci rep, ali se nov ne formira.

Slepići su dugovečne životinje. Jedan primerak koji je odgajen u zoološkom muzeju u Kopenhagenu je živeo 54 godine

Blavor (Pseudopus apodus; sinonim Ophisaurus apodus) je krupni, zmijoliki gušter žućkasto-smeđe boje, naraste i do 1 m.

Vrlo je brz i pokretljiv i teško ga je pratiti. Najčešće se hrani guštericama, sitnim toplokrvnim životinjama (posebno miševima), ptičjim jajima, puževima, skakavcima i ostalim insektima, a ponekad i zmijama. Ljudi se bezrazložno boje blavora, iako je vrlo korisna životinja.

Naseljava niža područja do visine od nekoliko stotina metara nadmorske visine, ali se najčešće nalazi na otvorenim područjima s livadama, poljima i grmljem, takođe i na krškim predjelima bez rastinja. Rasprostranjen je u južnom dijelu Balkanskog poluostrva, od Istre do delte Dunava, također u Turskoj.

Često je viđen na području Bjelopavlića a takođe i staze na kojoj se nalazite ili planirate posjetiti.